O Proseravanju - Hari G. Frankfurt

February 7, 2018 | Author: Spasov Miloš | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

O Proseravanju - Hari G. Frankfurt...

Description

O PROSERAVANIU Hari G. Frankfurt prevod

Tamara Radović

VGGA

O proseravanju

Jedna od najistaknutijih odlika naše kulture je da ima mnogo proseravanja. Svi to znaju. I svako od nas daje svoj doprinos. Ipak, skloni smo da tu situaciju uzmemo zdravo za gotovo. Većina nas je prilično uverena u svoju sposobnost da prepozna proseravanje i izbegne da na njega nasedne. Zato ova pojava nije ni pobudila preteranu brigu, niti je privukla posebnu pažnju.I I posledično tome, mi nemamo jasno razumevanje o tome šta proseravanje jeste, zašto ga toliko ima, ili čemu služi. Nedostaje nam i svesno razvijeno shvatanje o tome šta ono nama znači. Drugim recima, mi nemamo teo­ riju. Predlažem da otpočnemo razvoj teorijskog razumevanja proseravanja, uglavnom tako što ćemo ponuditi oglednu i istraživačku filozof­ sku analizu. Neću razmatrati retoričku upotre7

Hari Frankfurt bu i zloupotrebu proseravanja. Moj cilj je, je­ dnostavno, da dam grubo objašnjenje za ono što proseravanje jeste i u čemu se ono razlikuje od onoga što nije - ili (da se nekako drugačije izrazim) da manje-više ovlaš artikulišem struk­ turu njegovog koncepta. Svaka tvrdnja o tome koji su uslovi logično potrebni i dovoljni za nastanak proseravanja, biće, donekle proizvoljna. S jedne strane, izraz “proseravanj e”često se koristi prilično slobodno - jednostavno kao generički izraz zloupotrebe, bez nekog preterano bukvalnog značenja. S druge, sama pojava je toliko široka i amorfna da nikakva, ni jezgrovita niti pronicljiva analiza njenogkoncepta, ne može izbeći ukalupljavanje. Uprkos tome, trebalo bi da je moguće reći nešto korisno, čak i ako je mala verovatnoća da je to odlučujuće, čak i najosnovnija i preliminarna pitanja o proseravanju ostaju, na kraju krajeva, ne samo bez odgovora već i nepostavljena. Koliko ja znam, jako malo se radilo na ovom problemu. Nisam preduzimao nikakva istraživanja literature, delom i zato što ne znam kako tome da pristupim. Da budem iskren, postoji jedno očigledno mesto gde treba pogledati - Oksfordski rečnik engleskog jezika. Tamo, među dodatnim tomovima, postoji objašnjenje za bullshit1, a postoje i odrednice 8

O proseravanjpu za rđzne slične upotrebe reči buli i neke srodne izrazë. Razmotriću neka od tih pojašnjenja kad za to dođe vreme. Nisam konsultovao rečnike drugih jezika osim engleskog, zato što na drugim jezicima ne znam reči za bullshit ili buli. Drugi koristan izvor je naslovni esej Maksa Bleka, u zbirci “Moć muntanja23'! Nisam siguran koliko je značenje reči muntanje blisko izrazu proseravanje. Naravno, reči se ne mogu sasvim slobodno i u potpunosti zamenjivati; jasno je da se koristeSa različitim značenjima. Ipak, u celini, ta razlika ima više veze s poimanjem učtivosti i drugih određenih retoričkih parametara, nego sa strogo bukvalnim oblicima značenja koji mene najviše interesuju. Pristojnije je, a i manje napadno, reći “Muntaš!” nego “Nemoj da se proseravaš!” Za potrebe ove rasprave, poći ću od pretpostavke da ne postoji nijedna druga važna razlika između ova dva izraza. Blek predlaže niz sinonima za muntanje, uključujući i ove: muljanje, lupetanje, tra­ čanje, naklapanje, baljezganje, zavlačenje, kokodakanje. Ovaj popis nepodesnih ekvivalenata nije od velike pomoći. Ipak, Blek se bar suočava s problemom utvrđivanja 2Bullshif. bukvalno: bikovo govno (prim. prev.) 3M ax Black, The Prevalence o f Humbug (Ithaca: Corrtell University Press, 1985.) (prim.aut.)

9

Har i Frankfurt prirode muntanja ili muljanja, pa nudi ovakvu formalnu definiciju: MUNTANJE: obmanjivačko izvrtanje činje­ nica, blisko laganju, naročito korišćenjem pretencioznih reci ili delà u opisu sopstvenih misli, osećanja ili stavova4. Vrlo slična formulacija verodostojno bi mogla da se koristi i za izražavanje osnovnih karakteristika proseravanja. Pre pristupanja nezavisnoj analizi tih karakterstika, prokomentarisaću različite elemente Blekove definicije: Obmanjivačko izvrtanje činjenica: to možda zvuči kao pleonazam. Nema sumnje da je Blek imao na pameti da je muntanje nužno stvoreno ili namenjeno obmanjivanju, tako da izvrtanje činjenica nije slučajno. Drugim recima, ono je namerno. E, sad, ako namera da se obmanjuje, kao stvar konceptualne potrebe, jeste nepromenjiva karakteristika muljanja, onda svojstvo tog muntanja bar delimično zavisi od stanja duha počinitelja. Shodno tome, ono ne može biti identično - bilo da je neodvojivo ili samo povezano —već pripada iskazima kojima se mimtanje plasira. U tom smislu, svojstvo muntanja je slično laži, a nije istovetno ni neistinitosti a ni bilo kojem drugom svojstvu *Ibid., str. 143. (prim.aut.)

10

() proseravanju iskaža koje daje lažov, već traži da lažov svoj iskaz daje u određenom stanju duha - naime, s namerom da obmanjuje. Dalje pitanje koje se postavlja je da Ii ima bilo kakvih važnih osobina koje su bitne za muntanje, odnosno za laž, a koje ne zavise od namera ili uvererija osobe odgovorne za to muntanje Ш laganje, te da li je, s druge strane, moguće da bilo koji iskaz - ako je govornik u određenom stanju duha - bude sredstvo muntanja, odnosno laži. Prema nekim tumačenjima laganja, laži nema osim ako se daje lažan iskaz; prema drugima, osoba laže čak i ako je iskaz koji daje istinit, sve dok osoba sama veruje da je iskaz neistinit, te davanjem tog iskaza namerava da obmanjuje. Sta je s muntanjem i proseravanjem? Da li svaki iskaz, uopšfee uzev, može da uđe u kategoriju muntanja ili proseravanja ako je govornik čista srca (da se tako izrazimo) ili iskaz mora da ima i neke sopstvene karakteristike? Blisko laganju: delimični smisao toga da kažemo da je muntaža blizu laži nalazi se ц činjenici da dok muntanje poseduje neke određene karakteristike laži, postoje i one karakteristike koje mu nedostaju da to bude. Ali ni to nije potpun smisao. Na kraju krajeva, svaka upotreba jezika, bez izuzetka, poseduje neka, ali ne i sva, karakteristična svojstva laži ako ni zbog čega drugog a ono bar zbog proste 11

Hari Frankfurt činjenice da je laž deo jezika. Pa ipak, bilo bi potpuno netačno opisati svaku upotrebu jezika kao “blisko laganju”. Blekova fraza izaziva utisak neke vrste kontinuuma u kojem laganje zauzima određeni segment, dok je muntanje isključivo lokalizovano na nekom ranijem mestu. Kakav bi to kontinuum mogao biti, u kojem na muntanje nailazimo neposredno pre nego što naiđemo na laž? I laž i muntanje su modeli izvrtanja činjenica. Na prvi pogled nije vidljivo kako se razlika između tih varijeteta izvrtanja činjenica može tumačiti kao razlika u njihovom stepenu. Naročito pretencioznim recima ili delima'. ovde bi trebalo primetiti dve stvari. Prvo, Blek identifikuje muntanje ne samo kao kategoriju govora, već i kao kategoriju delovanja; ona se može postići i recima i delima. Drugo, korišćenje reći “naročito” ukazuje na to da Blek pretencioznost ne smatra bitnom ili potpuno nezaobilaznom karakteristikom muntanja. Bez sumnje, muntanje je uglavnom pretenciozno. Što se tiče proseravanja, štaviše, “pretenciozno proseravanje” je već postalo opšte mesto. Međutim, sklon sam da pomislim da ako proseravanje jeste pretenciozno, to je onda zato što mu je to motiv, a ne konstitutivni element njegove suštine. Činjenica da se neka osoba ponaša pretenciozno, čini mi se, nema 12

() proseravanju veze*» njenom potrebom da njen iskaz postane primer za proseravanje. Češće je to, budimo sigurni, ono što vredi u tom iskazu. Pa ipak, ne treba pretpostavljati da je proseravanje uvek i nužno motivisano pretencioznošću. Izvrtanje... sopstvenih misli, osećanja i stavova: ovaj uslov, da onaj koji munta zapravo izvrće samog sebe, otvara neke suštinski važne teme. Za početak, kadgod neko namerno izvrće bilo kakve činjenice, on će nužno izvrnuti sopstveno stanje duha. Postoji mogućnost, naravno, i da osoba izvrće samo to - na primer, pretvarajući se da želi ili oseća nešto, što zapravo ne želi i ne oseća. Mada, možemo da pretpostavimo da osoba, bilo laganjem ili čime drugim, izvrće neku drugu činjenicu. Tada nužno izvrće bar dve činjenice. Izvrće ono o čemu govori odnosno, stanje stvari koje je tema ili se odnosi na predmet njegove rasprave - a čineći to, ne može da izbegne da izvrne stanje sopstvenog uma. Tako će neko, ko laže o tome koliko ima novca u džepu, dati izveštaj o količini novca u džepu ali i ostaviti utisak da veruje u taj izveštaj. Ako je laž uverljiva, tada je njena žrtva dva puta prevarena, jer gaji jedno pogrešno uverenje u to šta se nalazi u lažljivčevom džepu i ima drugo pogrešno uverenje o tome šta je na lažljivčevom umu. 13

Hari Frankfurt Tako da nije verovatno da Blek traži da ono što se odnosi na predmet muntaže u svakom smislu bude i stanje govor nikovog uma. Na kraju krajeva, nema nijednog posebnog razloga da se ne munta i o nekim drugim stvarima. Najverovatnije je da Blek misli da muntanje nije prvenstveno stvoreno da bi slušaocima dalo pogrešan utisak o bilo kojem stanju stvari, već da je u osnovi namera da publici da pogrešan utisak o onome što se odvija u glavi govornika. Sve dok je nešto muntanje, dotle je stvaranje takvog utiska glavna svrha muntaže i glavni smisao. Razumevanje Bleka na taj način sugeriše hipotezu koja će opravdati njegovo karakterisanje muntanja kao nečeg što je “blisko laganju” Ako bih vas lagao koliko novca imam, onda time ne iznosim izričitu tvrdnju koja se odnosi na moje verovanje. Tako bi neko sasvim sigurno mogao da tvrdi da ja, iako izgovaram laž, zapravo izvrćem ono što mi je na umu, te da to izvrtanje činjenica - odvojeno öd izvrnutog činjeničnog stanja o novcu u mom džepu - uopšte nije laž, strogo uzevši. Pošto ja uopšte ne istupam sa bilo kakvom tvrdnjom o tome šta mi je na pameti. Niti tvrdnja - npr. “Imam dvadeset dolara u džepu” - ne podrazumeva bilo kakvu tvrdnju koja opisuje moja uverenja. S druge strane, nesumnjivo 14

O proseravanju je çfo vam takvom tvrdnjom pružam realnu osnovu na kojoj ćete stvoriti svoj sud o tome u šta ja verujem. U stvari, ja vam dajem realnu osnovu za pretpostavku da ja verujem kako imam dvadeset dolara u svom džepu. Budući da je već sama pretpostavka u suštini pogrešna i lažna, ja zaista nameravam da vas prevarim u pogledu onoga što mi je u glavi, mada zapravo ne izgovaram takvu laž. U tom smislu, ne deluje neprirodno ili neprikladno da vi to, što ja izvrćem sopstvena uverenja, razumete kao nešto što je “blisko laži" Lako nam je da se prisetimo poznatih situacija na osnovu kojih se bez ikakvog problema potvrđuje ono što Blek naziva muntaža. Zamislimo govornika na Dan nezavisnosti koji bombastično govori o “velikoj i blagoslovenoj američkoj zemlji čiji su oci osnivači pod Božijim vodstvom stvorili nov početak za čovečanstvo”. To je svakako muntanje. Što bi rekla Blekova definicija, govornik ne laže. Lagao bi tek ako bi njegova namera bila da u svojoj publici izazove uverenja koja i sam smatra lažnima, o tome jesu li Sjedinjene Američke Države velike, da li su blagoslovene, jesu li osnivači imali Božije vodstvo i da lije to što su učinili zaista stvaranje novog početka za čovečanstvo. Ali, govornika je zapravo baš briga šta njegova publika misli o očima osnivačima, ili o ulozi božanskog u 15

Hari Frankfurt istoriji Amerike, i tome slično. Ili bar, to što bilo ko misli o tim stvarima, nije interesantno za motiv njegovog govora. Jasno je da ono što govor za Dan nezavisnosti čini muntanjem, u osnovi nije to što govornik svoje izjave smatra lažnim. Pre će biti, baš kao što kaže Blekova definicija, da je govornik taj koji namerava da tim izjavama ostavi određeni utisak o sebi. On ne pokušava da zavara nekoga po pitanju američke istorije. Njemu je važno ono što ljudi misle o njemu. On želi da ga smatraju patriotom, nekoga ko ima duboke misli i osećanja o poreklu i misiji svoje zemlje, ko ceni važnost religije, ko je svestan važnosti američke istorije, čiji je ponos na tu istoriju skopčan sa pokornošću pred Bogom i tome slično. Blekova definicija muntanja se, baš zato, lepo uklapa u određene paradigme. Pa ipak, ne smatram da adekvatno ili tačno obuhvata bitne karakteristike proseravanja. Tačno je kad za proseravanje, kao i za muntanje, kažemo da je blisko laganju i da počinioci toga na neki način pogrešno prikazuju sebe. Ali, Blekova definicija ove đve pojave je u značajnoj meri promašila cilj. Nadalje, pokušaću da se, imajući u vidu biografski materijal o Ludvigu Vitgenštajnu, preliminarno, ali izoštrenije usredsredim 16

O proseravanju na ‘ centralne karakteristike proseravanja. Vitgenštajn je jednom rekao da bi naredni stihovi kod Longfeloa mogli da mu posluže kao moto4: U starim umetničkim danima Graditelji deljaše s najvećom brigom Svakog trena i u svim delovima, jer sve bese pod Božjim vidoms. Poenta ovih redaka je jasna. U stara vremena, umetnici nisu išli prečicama. Radili su pažljivo i brinuli o svakom aspektu svog rada. Svaki delić umetničkOg delà je bio razmatran i svaki je bio oblikovan i izveden tačno onako kako bi trebalo da bude. Takvi umetnici nisu popuštali u svojoj promišljenoj samodisciplini čak niti u odnosu na one delove svog delà koji se obično ne vide. Iako niko ne bi primetio ako ti delovi nisu sasvim dobri, umetnika bi mučila sopstvena savest. Dakle, ništa se nije guralo pod tepih. Ili, možda bismo mogli da kažemo, nije bilo ni proseravanja. Deluje zgodno da nepažljivo izrađenu, lošu ro­ bu, donekle smatramo analognom proserava­ nju. Ali, na koji način? Da li je sličnost u tome što 4Tako izveštava Norman Malkolm (Norman Malcolm) u uvodu delà “Sećanja na Vrtgenštajna” (Recollections o f Wittgemtem), (Oxford: Oxford Univeisity Press, 1984.) (prim.aut.)

5In the elder days o f an! Builders wrought with greatest cars! Each minule and mseen part! For the Gods are everywhere.

17

Hari Frankfurt se proseravanje bez izuzetka događa na način nemarnog samozadovoljstva, da nikada nije fino izvedeno, da u njegovom stvaranju nikada nema onog brižnog bavljenja detaljima o kojem govori Longfelou? Da li je (pro)serator po svojoj prirodi glup i aljkav? Da li je njegov proizvod nužno neuredan ili neprefinjen? Iz reći sranje to bi se, sigurno, moglo zaključiti. Izmet nije dizajniran niti zanatski izrađen, uopšte; on je tek poslat ili izbačen. Može imati manje-više kompaktnu formu, a i ne mora, ali u svakom slučaju nije izđeljan. Pažljivo izdeljano proseravanje, dakle, podrazumeva izvestan unutrašnji napor. Promišljena pažnja usmerena na detalje traži disciplinu i objektivnost. To podrazumeva prihvatanje standarda i ograničenja koji isključuju slabost prema nagonu ili kapricu. Ta nesebičnost nas pogađa svojom neprikladnošću, kada je reč o proseravanju. Ali, u stvari, ona uopšte nije isključena. Područja reklame i odnosa s javnošću, i danas s njima čvrsto povezana oblast politike, toliko su prepuna primera proseravanja da mogu da posluže kao njegove najnespornije 1 najklasičnije paradigme. A u tim područjima ima vrhunski profinjenih majstora koji se - uz pomoć naprednih i zahtevnih tehnika istraživanja tržišta, ispitivanja javnog mnjenja, psiholoških 18

C) proseravanju testiranja itd. - neumorno trude da svaku reč i sliku proizvedu tačno onako kako treba. Ipak treba još nešto reći o tome. Bez obzira na to koliko (pro)serator promišljeno i savesno postupa, i dalje je istina da pokušava nešto da smunta. Sigurno da u njegovom delu, baš kao i kod aljkavog majstora, postoji neka labavost koja se opire ili izbegava zahteve nepristrasne i oštre discipline. Takva opuštenost se, očigledno, ne može pripisati pukom nemaru ili nepažnji prema detalju. Pokušaću kasnije da to objasnim preciznije. Vitgenštajn je u mnogome posvetio svoju filozofsku energiju na identifikovanje i borbu s onim što je smatrao podmuklim i remetilačkim oblicima “besmisla” Izgleda da je takav bio i u privatnom životu. To proističe iz anegdote koju je objavila Fanija Paskal, njegova poznanica iz Kembridža 30-ih godina dvadesetog veka: Izvadili su mi krajnike i bila sam u staračkom domu Evelin, puna samosažaljenja. Zvao je Vitgenštajn. Graknula sam: "Osećam se kao pregaženi pas." Bio je zgađen: “Ti ne znaš kako se oseća pas koji je pregažen.”6 Ali ko zna šta se stvarno dogodilo? Izgleda neobično, skoro neverovatno, da bi bilo ko (Fania Pascal, “Wittgenstein: A Personal Memoir" ("Vitgenštajn: lično sećanje"). Recoliections, str. 28-29. (prim. aut.)

19

Hai i Frankfurt mogao da ima ozbiljne primedbe nà ono što je Fanija Paskal tvrdila da je rekla. Takav opis njenog osećanja - tako nevino sličan sasvim uobičajenom “bolestan kao pas” - jednostavno nije dovoljno izazovan da pobudi tako živ ili intenzivan odgovor kao što je gađenje. Ako je Paskaiino poređenje uvredljivo, koje onda figurativno ili aludirajuće izražavanje nije? Dakle, možda nije baš tako bilo kao što Paskal tvrdi. Možda je Vitgenštajn pokušao da se malo našali, a ona ga je pogrešno shvatila. Samo se pretvarao da grdi Paskal malom hiperbolom, zabave radi; a ona je pogrešno shvatila i ton i nameru. Pomislila je da mu je odvratna njena opaska, a on je samo pokušao da je razgali tobožnjom kritikom ili zadirkivanjem. Konačno, u tom slučaju taj incident ipak nije tako neverovatan ili bizaran. Ali, ako je Paskal propustila da primeti da je Vitgenštajn samo zadirkuje, onda mogućnost da je bio ozbiljan možda ipak nije potpuno isključena. Poznavala ga je i znala je šta od njega može da očekuje; znala je kako se zbog njega osećala. Njen način razumevanja ili nerazumevanja njegove opaske po svemu sudeći nije bio u velikom raskoraku s njenim osećanjem o tome kakav je on. S pravom možemo da pretpostavimo da je njen opis 20

Oproseravanju događaja, čak i ako nije baš u skladu s činjenicama o Vitgenštajnovim namerama, dovoljno blizak njenoj ideji o Vitgenštajnu, pa da za nju ima smisla. Za potrebe ove rasprave, prihvatiću tvrdnju Fanije Paskal, uz pretpostavku da je Vitgenštajn, kada je reč o upotrebi aluzije ili figurativnog govora zaista bio tako apsurdan kako ga ona opisuje. Onda, šta Vitgenštajn smatra da je osporivo u njenoj izjavi? Pretpostavimo daje u pravu što se tiče činjenica: odnosno, Paskal zaista ne zna kako se pregaženi psi osećaju. Čak i tako, kad tvrdi da zna, ona sigurno ne laže. Lagala bi da je tom prilikom bila svesna toga da se zapravo oseća sasvim dobro. Jer, koliko god malo znala o životu pasa, mora joj sigurno biti jasno da kada su pregaženi, psi se ne osećaju dobro. Dakle, da se zaista osećala dobro, bila bi laž tvrditi da se oseća kao pregažen pas. Paskalin Vitgenštajn ne pokušava da je optuži da laže, već je optužuje za izvrtanje činjenica druge vrste. Ona svoje stanje opisuje kao "osećanje pregaženog psa” Ali, ona zapravo nije upoznata s tim osećajem na koji se fraza odnosi. Naravno, ta fraza ni izdaleka nije za nju potpuno besmislena - teško da ona trabunja. Njena izjava ima razumne konotacije koje ona sigurno razume. Štaviše, ona ponešto zna o 21

Hari Frankfurt kvalitetu osećanja na koje se ta fraza odnosi: makar zna da je to nepoželjan i neprijatan osećaj, loš osećaj. Nevolja s njenom formulacijom je u tome da ona tobože prenosi nešto više nego puku činjenicu da se loše oseća. Opis njenog osećaja je previše specifičan; preterano je poseban. Kod 'nje nije reč o nekom lošem osećanju, nego, sudeći prema njenoj izjavi, o onoj posebnoj vrsti lošeg osećanja koji pas ima kad ga pregaze. Vitgenštajnu u Päskalinoj priči, sudeći po njegovom odgovoru, to je samo proseravanje. Ako pretpostavimo sada da Vitgenštajn zaista smatra Paskalin opis njenog stanja kao vrstu proseravanja, zašto ga to tako pogađa? Zato, mislim, jer Paskalinu izjavu ràzume - govoreći zasada površno - kao nešto nepovezano sa brigom za istinu. Njena izjava nije povezana sa opisivanjem stvarnosti. Ona čak ni ne misli da zna, osim u maglovitoj pretpostavci, kako se oseća pregažen pas. Njen opis ličnog osećaja je, prema tome, nešto što ona samo izmišlja. Ona ga iz početka ispreda; ili ga, ako joj je to neko drugi pričao, ponavlja prilično lakomisleno, ne mareći nimalo za stvarno stanje stvari. Tu lakomislenost Fanijin Vitgenštajn zamera. Ono što ga zgražava je to što se Fanija Paskal uopšte ne bavi tačnošću svoje tvrdnje. Velika 22

■ f .

.

O proseravanju je vêrovatnoca da ona to što govori čini tako samo da bi se, u donekle nespretnom naporu izrazila živopisno, ili da bi delovàla živahno i raspoloženo, pa je Vitgenštajnova reakcija kako je ona opisuje - apsurdno netolerantna. Ipak, kako bilo da bilo, deluje jasno kakva je to reakcija. On reaguje kao da razume da ona govori o svom osećanju bez razmišljanja, ne brinući za činjenice. Njena tvrdnja nije “izdeljana najvećom brigom”. Ona je izgovara a da uopšte nije uzela u obzir pitanje njegove tačnosti. Izgleda da Vitgenštajna ne muči to što je Paskal pogrešila u opisu svog osećanja. Čak ni to što je neoprezno pogrešila. Njen nemar ili nedostatak brige nije u tome što je dopustila da joj se u izjavi provukla greška zbog nekog nehotičnog ili trenutnog prekida pažnje kojom potkrepljuje tačnosti svoje tvrdnje. Pre će biti da je reč o tome, kako Vitgenštajn to vidi, da Paskal nudi opis određenog stanja stvari a da se zaista ne podvrgava onim ograničenjima koje tačno prikazivanje stvarnosti Zahteva. Njena greška nije u tome što ona ne uspeva da postavi ispravno stvari, već u tome da to ni ne pokušava. Ovo je važno Vitgenštajnu zato što on, bilo to opravdano ili ne, ozbiljno shvata ono što je 23

Hari Frankfurt rekla, kao izjavu koja navodno daje informativni opis njenog stanja. On gradi sliku o njoj kao o nekome ko je angažovan п aktivnosti u kojoj je razlika između istinitog i lažnog od najvećeg značaja, a opet kao neko kome ni najmanje nije bitno da li je ta izjava istinita ili lažna. U tom smislu Paskalina izjava nije u vezi sa brigom za istinu; nju ne zanima istinita vrednost onoga što kaže. Zato ne možemo da smatramo da laže; jer ona ne tvrdi da zna istinu, pa zato ne može namerno da kaže bilo kakvu tvrdnju za koju misli da je lažna: njen iskaz se ne temelji ni na verovanju da je istinit, ni, kao što laž već mora da bude, na verovanju da nije istinit. Upravo taj nedostatak veze sa brigom za istinu - ta indiferentnost prema stvarnom stanju stvari - to je ono što ja smatram suštinom proseravanja. Sada ću da razmotrim (sasvim selektivno) određene stavke u Oksfordskom rečniku engleskogajezikakoje su važne za rasvetljavanje prirode proseravanja. Ovaj rečnik definiše buli session7 kao "neformalni razgovor ili diskusiju, prevashodno grupe muškaraca” Sad, kao definicija, ovo izgleda pogrešno. Prvo, rečnik očigledno pretpostavlja da korišćenje termina bik {buli) u sedeljci bikova {bull session) služi 7 Bukvalno: Sedeljka bikova u smislu: lupetanje, trućanje, (prim. prev.)

24

C) proseravanju prvenstveno definisanju roda. Pa čak i da je istina da su učesnici uglavnom ili najčešće muškarci, tvrdnja da bull session u suštini nije ništa drugo nego običan neformalni razgovor muškaraca bila bi isto tako netačna kao i paralelna tvrdnja da je hen session8 tek neformalni razgovor među ženama. Verovatno je istina da učesnici u trač-partiji moraju da budu žene. Ipak, izraz kokošja sedeljka otkriva nešto specifičnije a tiče se te naročite vrste neformalnog razgovora među ženama što je karakteristično za trač-partiju. Ono što sedeljku bikova razlikuje kao vrstu neformalnog razgovora među muškarcima je, kako se meni čini, nešto ovako: iako razgovor može da bude intenzivan i značajan, on u određenom smislu nije “zapravo” Karakteristične teme takvog razgovora su opterećene vrlo ličnim i emotivnim aspektima života - na primer, religijom, politikom ili seksom. Ljudi su uglavnom odbojni prema otvorenom razgovoru na ove teme ako očekuju da bi mogli biti shvaćeni suviše ozbiljno. Svrha sedeljke bikova je da učesnici provere različite misli ili stavove da bi videli kako se osećaju slušajući sebe dok izgovaraju te stvari i da bi otkrili kako drugi na njih reaguju, a da u isto 8 Hen: kokoška. Bukvalno: sedeljka kokoški, u smislu trač-partije (prim. prev.)

25

Hari Frankfurt vreme niko ni ne pomišlja da oni stoje iza toga što kažu: podrazumeva se da izjave koje ljudi daju u ovakvim prilikama ne otkrivaju nužno ono u šta zaista veruju ili što zaista osećaju. Glavni smisao je da se omogući visok stepen otvorenosti i eksperimentalni ili avanturistički pristup temama o kojima je reč. Tako je stvorena pretpostavka za užitak u izvesnoj neodgovornosti, tako da će ljudi biti ohrabreni da otkriju ono što im je na umu bez preteranog straha da ćete ih neko držati za reč. Drugim recima, svako od učesnika na sedeljci bikova se oslanja na sveopšti dogovor da ono što izražava ili kaže ne treba da bude shvaćeno kao njegovo svesrdno mišljenje ili verovanje da je to neporeciva istina. Svrha takvog razgovora nije da se razmene uverenja. Shodno tome, uobičajene pretpostavke o vezi između onoga što ljudi govore i u šta veruju su suspendovane. Izjave koje su date tokom sedeljke bikova, razlikuju se od proseravanja u tome što se tu niko ne pretvara kako podržava tu vezu. Slične su proseravanju po činjenici da su do izvesne mere nesputane brigom za istinu. Takva sličnost između sedeljke bikova i proseravanja sugeriše se i izrazom upucavati bika9 koji se odnosi na onu vrstu razgovora koja je karakteristična 9 Shnnting the buli, bukvalno: pucati na bika; koristi se u smislu: kenjati, folirati (prim. prevj

26

O proseravanju za šedeljku bikova, pri čemu je izraz pucati (shooting) najverovatnije upristojena ver­ zija reci srati ili kenjati [shitting). Sam izraz sedeijka bikova (bull session) je, naravno, samo pročišćena verzija izraza seratorska sedeijka (bullshit session). Slična tema se primećuje u jednoj od britanskih upotreba reći bik {buli) u kojoj se, po Oksfordskom rečniku, ovaj izraz odnosi nâ “nepotrebne rutinske zadatke ili ceremonije; preteranu disciplinu ili vojničku -pljuni i izglancaj-poslušnost;=birokratski formalizam” Rečnik daje sledeće primere takve upotrebe: Eskađrila... se osećala vrlo pobunjenički zbog svih tih tupljenja kojima je baza bila preplavljena. (I. Gieeđ, Avise to Conquer VI, 51,1942.); Postave naru stražu, mi marširamo s pozdravom nadesno, i sve to tupljenje, (A. Baron, Human Kind, XXIV, 178., 1953.); napori i davež u životu vojnog policajca (Economist 8, februar, 470/471,1958).10 Ovde se izraz buli očigledno odnosi na zadatke koji su besmisleni zato što nemaju mnogo veze s prvobitnom namenom niti imaju opravdanu ш The Squadron... feit very bolshie about all th at bull that was flying around the station (1. Gleed, Arise to Conquer, VI, 51,1942); them turning out the guard for us, us marching past eyes right, all that sort of bull (A. Baron, Human Kind, XXIV, 178,1953); the drudgery and ‘bull’ in an MP’s life (Economist,

8. Feb. 470/471,1958.).

27

Hart Frankfurt svrhu za ono što se radi. Vojnička disciplina i birokratija ne doprinose zaista “stvarnoj” svrsi vojničkog osoblja ili vladinih službenika, iako su ih nametnuli oni koji se navodno savesno bave sprovođenjem te svrhe. Zato su “nepotrebni rutinski zadaci ili ceremonije” koji konstituišu buli (tupljenje) jednako nepovezani s motivima koji opravdavaju aktivnost koju ometaju, baš kao što izjave tokom sedeljke bikova nemaju vezu sa stvarnim uverenjima, jer se proseravanj e ne vezuje za brigu za istinu. Izraz tupljenje {buli) takođe se javlja u nešto široj i poznatijoj upotrebi kao donekle manje neotesan ekvivalent izraza prosëravanje (bullshit). U odrednici za takvu upotrebu izraza bull, Oksfordski rečnik predlaže ovakvu definiciju: “trivijalano, neiskreno ili neistinito govorenje ili pisanje; besmislica.” Ali, za buli ne deluje karakteristično da obavezno mora da bude nedovoljno smislen ili da je nužno nevažan; tako da “besmislica” i “trivijalnost”, čak i ako ne uzmemo u obzir njihovu nejasnoču, deluju kao da su na pogrešnomu tragu. Fokusiranje na “neiskren ili neistinit” je bolje, ali i taj rakurs valja izoštriti12. Ova odrednica pruža i ovakve dve definicije: 12 Moglo bi se primetM da bi uključivanje neiskrenosti u bitne uslove moglo da znači da se buli ne može nehotično proizvesti; zato što je teško poverovati da je moguće biti nehotično neiskren, (prim. aut.)

28

O proseravanju * 1914. Dijalektne beleške IV. 162 - Buli, govor koji nema smisao, “mlaćenje prazne slame” 1932. Times Lit. Supp. 8. dec. 933/3 - Buli je žargonski izraz za kombinaciju blefiranja, razmetljivosti, "mlaćenja prazne slame" i onoga što smo u vojsci zvali "zezanje guštera". Prikladno je reći "nema smisao”, ali preširokog raspona i suviše neodređeno. Prikriva digresije i nebitnosti, koje nisu nepromenjivi primeri topljenja; nadalje, reći da topljenje nema smisla ostavlja nedoumicu šta ima smisla. Tumačenje “mlaćenje prazne slame" u obe definicije od veće je pomoći. Kada karakterišemo govor kap mlaćenje prazne slame, onda mislimo da iz govornikovih usta izlazi upravo to. Ništa. Govor je prazan, bez suštine ili sadržaja. Njegova upotreba jezika, prema tome, ne doprinosi svrsi kojoj tvrdi da služi. Ne dobijamo ništa više informacija nego što u praznoj slami ima zrnevlja. Postoje sličnosti između mlaćenja prazne slame i izme­ ta, sasvim slučajno, koje izraz mlaćenje prazne slame čine posebno prikladnim ekvivalentom za izraz proseravanje: Baš kao što je prazna slama govorenje koje je ispražnjeno od svakog informativnog sadržaja, tako je izmet materija iz koje su iscrpljene sve hranjive materije. Izmet može da se smatra lesom hranljivosti, 29

Hari Frankfurt to je ono što preostane kada se iscrpe svi životni elementi hrane. U tom smislu, izmet je zastupnik smrti kojeg sami proizvodimo i koji, naravno, moramo da proizvodimo u samom procesu održavanja života. Možda zato što nam do te mere nagoveštava smrt, mi izmet smatramo tako odbojnim. U svakom slučaju, ne služi cilju održanja, baš kao što mlaćenje prazne slame ne služi svrsi komunikacije. Razmotrimo sada ove retke iz Paundovog Kanta13 koji Oksfordski rečnik citira u svojoj odrednici o glagolu bullshit: Hej Sneg, š'a ima u Bibliji? Koje su to knjige u Bibliški? Imenuj i', nemoj MENI da sereš.14 Ovo je zahtev za činjenicama. Osoba kojoj se obraća je očigledno na neki način tvrdila da poznaje Bibliju ili, makar, da joj je bitna. Govornik sumnja da je to tek prazna priča i traži da tvrdnju potkrepi činjenicama. Neće da 13Ezra Pound, Canto LXK1V м Hey Snag wots in the bilb'? / Wöt are the books ov the bible? Name fern, don’t bullshit ME. Evo delà konteksta u kojem se pojavljuju ovi stihovi: "Albižani, istorijski problem, / a za stvaranje šalaminske flote država je pozajmila novac brodograditeljima / Tempus tacendi, tempus loquendi. / Nikako da se poboljšaju uslovi života u zemlji / već uVek u inostranstvu uvećavajući profit lihvarima, / dixit Lenjin, / a prodaja oružja vodi još većoj prodaji oružja / tržište oružjem nije nikada pretrpano / nema zasićenja / Piza, u 23. godini napora u vidu

30

O proserayaniu prihvati puki izveštaj; insistira na tome da se stvar utvrdi. Drugim recima, to naziva blefom. Veza između proseravanja i blefiranja izričito je postavljena u definiciji s kojom su povezani Paundovi stihovi: Kao svršeni i nesvršeni glagol: govoriti (nekome) besmislice;... takođe, provući se blefom (kroz nešto, nekuda) govoreći besmislice. Zaista izgleda da proseravanje podrazumeva neku vrstu blefiranja. U svakom slučaju, bliže je blefiranju nego laganju. Ipak, šta tvrdimo ako prirodu proseravanja razmatramo kroz činjenicu daje ono sličnije prvom nego drugom? Koja je tačno ovde bitna razlika između blefa i laži? Laganje i blefiranje su oblici izvrtanja činjenica ili obmana. Najvažniji koncept za razlikovanje prirode laži jeste koncept falsifikata: lažljivac je, u stvari, neko ko namerno protura laž. Takođe, blefiranje je obično posvećeno prenošenju nečeg neistinitog. Ipak, za razliku od običnog laganja, ono je više stvar falsifikovanja nego tornja / a Til je obešen juče / zbog ubistva i silovanja i dodataka plus Kolhida/plus mitologija, verovao je da jeZevsov buzdovan ili neko drugi / Hej Sneg, š’a ima u Bibli? / Koje su knjige u Bibliški? / Imenuj i’, nemoj MENI da sereS.” (prim. prev.)

31

Hari Frankfurt laganja. To je razlog njegove bliskosti s proseravanjem. Suština proseravanja, naime, ne leži u tome da je lažno, već da je falsifikat. Da bismo, prepoznali tu razliku, moramo shvatiti da krivotvorenje ili falsifikat ne mora ni u kom smislu (osim same autentičnosti) da bude inferiorno u odnosnu na original. Ono što nije autentično ne mora da bude defektno u nekom drugom smislu. Na kraju krajeva, to bi moglo da bude i tačna kopija. Problem s falsifikatom ne leži u tome kakav je, već kako je napravljen. Ovo ukazuje na sličan i osnovni aspekt suštinske prirode proseravanja: iako se proizvodi ne obazirući se na istinu, ne mora da bude lažno. Onaj ko se proserava lažira stvari. Ali to ne znači nužno da ih pogrešno shvata. U romanu Prljava priča Erika Amblera lik nazvan Artur Abdel Simpson se priseća saveta koji je kao đete dobio od oca: Iako mi je bilo tek sedam kad mi je otac ubijen, još se vrlo dobro sećam njega i nekih stvari koje je govorio... Jedna od prvih stvari koju me naučio bila je: “Nikad ne laži ako možeš da se izvučeš na proseravanje.’'15 15 Eric Ambier, Dirty Story (1967.), 1 -, UL 25. Citat je deo one iste odrednice u Oksfordskom rečniku koja uključuje odlomak iz Faunda. Sličnost odnosa izm eđu proseravanja i blefiranja je očigledna, kako se meni čini, iz paralelizma idioma: "izvući se kroz proseravanje” i “izvući se na blef" (prim.aut.)

32

O proseravanju Ovo pretpostavlja ne samo da postoji važna razlika između laganja i proseravanja, već je ovo drugo bolji izbor od prvog. Simpson stariji sigurno nije smatrao proseravanje moralno superiornijim od laganja. Nije verovatno ni da je laganje smatrao nedelotvornijim od proseravanja u postizanju svrhe u koju bi se nešto od ova dva moglo upotrebiti. Na kraju krajeva, ta inteligentno skrojena laž ipak može savršeno uspešno da obavi svoj zadatak. Možda je mislio da su, iako je rizik da te uhvate otprilike isti u oba slučaja, posledice da te ulove obično manje ozbiljne za proseravanje nego. za lažljivca. Zapravo, ljudi su tolerantniji prema proseravanju nego prema laganju, možda zato što smo skloniji da ono prvo ipak ne shvatimo kao ličnu uvredu. Možda hoćemo da se distanciramo od proseravanja, ali verovatnije je da ćemo se od toga okrenuti nestrpljivo ili sleganjem ramena nego uvređeno i besno, što laž obično izaziva. Važno je da razumemo zašto je naš odnos prema proseravanju uglavnom dobrodušniji od odnosa prema laganju, a taj problem, kao vežbu, prepuštam čitaocu. Kakogod, poređenja između laganja i proizvođenja nekog posebnog primera proseravanja nisu suprotstavljena. Simpson stariji identifikuje alternativu laganju kao “iz­ vući se proseravanjem’! To ne podrazumeva tek 33

Hari Frankfurt neki određeni slučaj proseravanja, već program proizvodnje proseravanja dokle god to prilike zahtevaju. To je možda ključ njegovog saveta. Izgovaranje laži je čin izoštrenog fokusa. On je usmeren na ubacivanje određene lažne tvrdnje na određeno mesto u grupu ili sistem uverenja, kako bismo izbegli posledice koje nastaju ako to mesto zauzme istina. To zahteva određeni stepen umeća, pri čemu se pripoveđač laži podvrgava objektivnim ograničenjima koje su nametnute onim što on smatra istinom. Lažljivac je neizbežno zaokupljen vrednostima istine. Da bi uopšte mogao da smisli laž, on sigurno misli da zna šta je istina. A da bi smislio efektnu laž, on mora da je oblikuje vođen istinom. S druge strane, osoba koja namerava da se izvuče proseravanjem, ima mnogo . veću slobodu. Njen fokus je više panoramski nego partikularan. Ta osoba se ne ograničava na ugradnju određene laži na određeno mesto, pa zato nije ograničena istinama koje okružuju ili presecaju to mesto. Spremna je, ako to bude potrebno, da lažira i kontekst. Takva sloboda u odnosu na ograničenja kojima lažljivac mora da se podvrgne naravno da nužno ne znači daje zadatak u proseravanju lakši od zadatka lažova. Ali, oblik kreativnosti na kojem se temelji proseravanje je manje analitičan i osmišljen od 34

O proseravanju onog' koji se korist kod laganja. Sveobuhvatniji je i nezavisniji, sa više prostornih mogućnosti za improvizaciju, koloritnost i maštovito poigravanje. To je manje stvar umešnosti nego umetnosti. Otud izraz umetnik proseravanjaJ6. Pretpostavljam da preporuka koju Arturu Simpsonu daje otac odražava činjenicu da ga je više privlačio takav oblik kreativnosti, bez obzira na njegovu relativnu vrednost ili efikasnost, nego oštriji i rigorozni zahtevi laganja. Ono što proseravanje suštinski izvrće nije ni stanje stvari, ni uverenje govornika koje je u vezi sa tim stanjem stvari. To je ono što laži prikazuju svojom suštinom. Budući da proseravanje ne mora da bude lažno, ono se razlikuje od laži u narneri izvtanja činjenica. Proseravanje ne mora da nas zavarava, čak ni u pogledu činjenica ili onoga šta pripovedač seronja smatra činjenicama. On, pre syega, pokušava da nas nužno zavara jedino u vezi sa sopstvenim poduhvatom. Jedina njegova nezaobilazna karakteristika je da na određen način pogrešno prikazuje svoje namere. To je suština razlike između njega i lazova. I on i lažov se prikazuju falš, u pregnuću prenošenja istine. Njihov uspeh zavisi od toga da li će nas liBulshit artist.

35

Hari Frankfurt prevariti. Ali činjenica koju lažov skriva o sebi je da pokušava da nas udalji od tačnog shvatanja stvarnosti; mi ne smemo da saznamo da on želi da mi poverujemo u nešto što on smatra da je lažno. Činjenica koju akter proseravanja o sebi krije je da mu istinoljubivost njegovih izjava nije od bitne važnosti; mi ne smemo da shvatimo da je njegova namera niti da iznese istinu, niti da je prikrije. To ne znači da je njegov govor anarhično impulsivan, već da se motiv koji usmerava govor i njime upravlja ne bavi stvarnim stanjem stvari o kojima govori. Nemoguće je da neko laže osim ako misli da zna istinu.. Proseravanje ne zahteva ovo ubeđenje. Zato osoba koja laže reaguje na istinu i u tom smislu joj iskazuje poštovanje. Kad govori pošten čovek, on kazuje samo ono za šta veruje da je istinito; sledstveno tome, za lažova je jednako tako neizbežno da svoje iskaze smatra za lažne. Za (pro)seronju, opet, ništa od toga ne važi: on nije ni na strani istine ni na strani laži. On se uopšte ne koncetrniše na činjenice, kao što to čine pošten čovek ili lažov, osim možda ako su one bitne za njegovu potrebu da se izvuče onim što govori. Nije ga briga da li stvari koje izjavljuje opisuju tačno stvarnost. On ih jednostavno bira ili izmišlja da bi poslužile svrsi. 36

O proseravanju U svom eseju “Laganje” sveti Augustin razlikuje osam vrsta laži, koje klasifikuje u odnosit na karakterističnu nameru ili opravda­ nje sa kojima se laž izgovara. Sedam od tih osam tipova laži izgovara se samo zato što se smatraju donekle neophodnim sredstvom koje se razlikuje od običnog stvaranja lažnih uverenja. Drugim recima, nije netačnost sama po sebi ono što privlači lažova. S obzirom da se izgovaraju samo zbog njihove pretpostavljene neophodnosti da se dostigne cilj koji nije puka obmana, sveti Augustin smatra da se izgovaraju nehotično: čovek u stvari ne želi da kaže laž, već želi da postigne cilj. Zato, sudeći po njegovom mišljenju, to nisu prave laži,, a oni koji ih izgovaraju nisu lazovi u najstrožem smislu te reći. Tek preostala kategorija sadrži ono što on označava kao “laž koja se izriče isključivo da bi se uživalo u laganju i obmanjivanju, odnosno, prava laž.”17 Laži u ovoj kategoriji ne izriču se kao sredstvo za postizanje bilo kakvog drugog cilja osim propagiranja neistinitosti. One su same sebi cilj, tj. govore se samo iz ljubavi prema obmani. 17 “Laganje” u: Rasprave o raznim stvarima, u: Crkveni oci (New York: Fathers ofthe Church, 1952.), str. 109. Sveti Augustin sm atra d a je izgovaranje laži ovog tipa manje ozbiljan greh od izgovaranja laži u tri njegove kategorije i ozbiljniji greh od izgovaranja laži u preostale četiri kategorije, (prim.aut.)

37

Hari Frankfurt Postoji razlika između osobe koja izgovara laž i lažova. Prvi nerado izgovara laž, dok lažov voli da laže i provodi vreme u radosti laganja... Potonji uživa u laganju uživajući u samoj neistini.18 Ono što Augustin zove “lazovi” i "stvarne laži” retko je i izvanredno. Svako laže s vremena na vreme, ali ima vrlo malo ljudi kojima bi često (ili čak bilo kada) palo na pamet da lažu isključivo iz ljubavi prema neistini ili obmani. Za većinu ljudi, činjenica da je iskaz neistinit već je sama po sebi razlog, ma koliko slabašan i lako osporiv, da taj iskaz ni ne daju. Za lažova svetog Augustina, sama laž je po sebi razlog. Za proseravanje, laž po sebi nije ni razlog za, ni razlog protiv. Ljudi se i u laganju i u istini rukovode svojim uverenjima koja su u vezi sa pravim stanjem stvari. Time se rukovode dok se odlučuju da svet opišu tačno ili lažno. Zbog toga, izgovaranje laži ne čini čoveka do te mere nemoćnim da kaže istinu kao što je to slučaj sa proseravanjem. Preterano uživanje u ovoj poslednjoj aktivnosti, koja uključuje izgovaranje tvrdnji bez obraćanja pažnje na bilo šta drugo osim na ono što govorniku odgovara, može da učini da uobičajen način postupanja prema stvarnom stanju stvari l*Ibid„ str. 79. 38

O proseravanju oslabi ili potpuno nestane. I lažov i onaj koji govori istinu protivnici su, da tako kažemo, u istoj utakmici. Obojica reaguju na činjenice onako kako ih razumeju, iako se reakcija jednog povodi za autoritetom istine, dok drugi odbacuje taj autoritet i odbija da ispuni zahteve istine. Proseravanje u potpunosti zanemaruje te zahteve. Protagonista proseravanja ne odbacuje autoritet istine, kao što to radi lažov, i ne suprotstavlja mu se. On uopšte na to ne obraća pažnju. Suštinski, proseravanje je veći neprijatelj istini nego što su to laži. Neko ko se trudi da iznese ili sakrije činjenice pretpostavlja da zaista postoje činjenice koje su na neki način i konačne i poznate. Njegov interes da kaže istinu ili laž, utemeljen je na pretpostavci da postoji razlika između pogrešnog i tačnog razumevanja stvari i da je bar povremeno moguće prepoznati razliku. Neko ko prestane da veruje u mogućnost da se prepoznaju određene tvrdnje kao istinite a druge kao lažne, može da ima samo dve mogućnosti. Prva je da se jednako uzdrži od napora da govori istinu i da obmanjuje. To bi značilo suzdržavanje od iznošenja bilo kakvih tvrdnji o činjenicama. Druga mogućnost je da i dalje opisuje stanje stvari, ali to ne može biti ništa drugo nego proseravanje. 39

Hari Frankfurt Zašto ima toliko proseravanja? Naravno da ne možemo da budemo sigurni da ga danas ima relativno više nego u drugim vremenima. U naše doba ima mnogo više svakovrsne komunikacije nego ikada ranije, ali se obim proseravanja možda i nije uvećao. Bez pretpostavke da je učestalost proseravanja u stvari veća danas, pomenuću nekolika razmišljanja koja će ići u prilog takve tvrdnje. Proseravanje je neizbežno kadgod okolnosti traže od nekoga da govori, a da pri tome ne zna o čemu govori. Tako je proizvodnja proseravanja stimulisana svaki put kada obaveze ili prilike da čovek govori o nekoj temi prevazilaze njegovo znanje o činjenicama koje su relevantne za tu temu. Ovaj raskorak je učestao u javnom životu, gde su ljudi često podstaknuti - bilo sopstvenom željom bilo zahtevima drugih - da naširoko govore o stvarima u kojima su do izvesnog stepena neznalice. Tome veoma bliske situacije proizilaze iz vrlo rasprostranjenog uverenja da svaki odgovorni građanin U demokratiji mora da ima mišljenje o svemu, ili bar o svemu što se odnosi na vođenje poslova njegove zemlje. Nepostojanje bilo kakve važne veze između mišljenja neke osobe i njenog poimanja stvarnosti biće, ne moramo ni da naglašavamo, još ozbiljnije kod nekoga ko veruje da je njegova dužnost, kao savesnog 40

O proseravanju moralnog faktora, da procenjuje događaje i situacije u bilo kom delu sveta. Savremeno umnožavanje proseravanja ima i svoje dublje izvore u raznim oblicima skepse koji poriču mogućnost da imamo bilo kakav pouzdan pristup objektivnoj stvarnosti i koji, u skladu s tim, odbacuju mogućnost da poznajemo stvarno stanje stvari. Te “antirealistične” doktrinç potcenjuju poverenje u vrednost nepristrasnih nastojanja đa se odredi šta je istinito a šta lažno, pa čak i u inteligentnost ideje objektivnog ispitivanja. Jedan odgovor na gubitak poverenja je bio i odstupanje od discipline koju zahteva posvećenost korektnosti i približavanje potpuno drugačijoj vrsti discipline, onoj koju nameće potraga za alternativnim idealom iskrenosti. Umesto da prvenstveno pokušava da dođe do tačne predstave zajedničkog sveta, individua se okreće pokušaju da iznese iskren prikaz samog sebe. Uverena da je stvarnost nerazdvojiva od prirode, koju bi možda mogla da definiše kao istinu o stvarima, osoba se posvećuje tome da bude verna sopstvenoj prirodi To je kao da je odlučila da, pošto nema smisla da pokušava da bude verna činjenicama, mora, umesto toga, da pokuša da bude verna samoj sebi. 41

Hari Frankfurt Ipak, apsurdno je da zamišljamo da smo mi dati - determinisani, i shodno tome podložni tačnim i netačnim opisima, i da istovremeno pretpostavljamo da je determinisanost bilo čega drugog, dokazana greška. Kao svesna bića, postojimo samo u odnosu na drugo biće i uopšte ne možemo da spoznamo sebe bez poznavanja drugoga. Štaviše, ne postoji ništa u teoriji, a pogotovo ne u iskustvu, što bi podržalo to neverovatno mišljenje da je bilo kome najlakše da spozna istinu o sebi. Činjenice o nama samima nisu naročito čvrste ili otporne na poništavanje skepsom. Naše su prirode zaista neuhvatljivo nematerijalne - notorno labilnije i manje čvrste od prirode drugih stvari. I što se toga tiče, iskrenost je sama po sebi proseravanje.

42

O autoru

H ari Gordon Frankfurt (1929.) predavao je filozofiju na univerzitetima Oksford, Jejl, Stenford i Rokfeler. Radi kao počasni profesor filozofije na univerzitetu Prinston. Njegovo osnovno polje interesovanja uključuje filozofiju uma i akcije, kao i racionalizam. U stručnim krugovima poznat je po svojim interpretacijama Dekartovog racionalizma i onoga što se danas zove “Frankfurtov kontraprimer” (Frankfurt counterexemples), koji se odnosi na situacije u kojima osoba nije mogla da postupi drugačije nego onako kako jeste, iako je mogla slobodno da bira. Ostala delà: On Truth (2006) Taking Ourselves Seriously and Getting it Right (2006) The Reasons ofLove (1988) Necessity, Volition, and Love (1999) The Importance ofW hat We Care about. / Philosophieal Essays. (1988) 43

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF